23.1.

Zimski praznici su počeli pa sam više vremena provodio sa babom.
U babinoj sobi na stolu cvjetale su bademove grančice. Otec ih je donio iz Zadra.
Baba je rekla: "Badem je Krist!" te je dodala : "Njegova Božanska priroda skrivena je Njegovom ljudskom prirodom ili tijelom Djevice Marije."

Baba je češljala sjedovinu. Vrijeme joj je požnjelo kosu. Na potiljku su ostala tek dva oksidirana žitna klasa. Imala je pogled i bore kornjače.

Nije osobito marila za slova. Crkvene i porezne priznanice je čuvala. S obzirom da je više naklonosti pokazivala prema brojkama, riječ" baba" promijenio sam u riječ DVA(B) JEDAN(A) DVA(B) JEDAN(A), koja se s vremenom formirala po usnoj volji u Dvajen Dvajen. "Deda" nije bio živ, a da je bio, iz poštovanja prema babi, zvao bih ga Šest  Dev't Šestjen.
Dvajen mi je pričala biblijske priče. Jedna od njih je govorila: "...I napravi  gospodin Bog tijelo čovjeka od zemlje i nadahnu mu dušu besmrtnu, posta čovjek živ...Adam, čovjek od zemlje..."

Priču sam dovršio sam....zemlja je puna sjemenja, čovjek, hodajući po kiši može samo proklijati. Čovjek se kišobranom čuva od klijanja i bujanja.

 24.1.

 Predvečerje.

Kogupura je pozvao moje roditelje na večeru. On je mesar.
Po njegovom dvorištu ponekad trče kokoši, guske, purani...."Kokoši su anđeli, jer imaju krila, a pas je đav'o jer ima rep!" tvrdila je Dvajen.
Povratak roditelja čekao bih u njenoj sobi. U sobi se nalazila peć-koza, ormar, krevet...zavjese nije bilo. Po danu se kroz babin prozor vidjelo na cestu, a po noći su prolaznici mogli gledati u njenu sobu osvijetljenu svijećom.

Održavao sam oganj. Oduševljavala me je vatra i zvuk izgaranja. Čovjek je vatra. U glavi mi je bljesnula slika ložača lokomotive. Baba je sjedila na krevetu. Svjetlost je dolazila iz  otvorenog ložišta peći, jer sam natrpao previše drva te nisam mogao zatvoriti vratašca. Gorilo je, obasjavalo, pucketalo, cvrčalo, dahtalo, puc, dah.. Oganj je proždrljivo mljackao drva. U peći je zahujalo, a  ja sam zaplesao kazačok. Hujalo i zavijalo je kao u oluji i raz, dva, tri podigao bih jednu nogu pljesnuo ispod nje, podigao drugu, pljesnuo i pjevao svom snagom "Kazačok se pleše pored vatre,.." Uveče sam kazačok obogatio u nedostatku sablji, plesom noževa. I babi se dopao taj ples, jer mi je pokušala prići, no objasnio sam joj da se taj ples ne pleše u paru, već svatko sam.

Roditelji su se vratili. Odlazeći na počinak, poželio sam Dvajen laku noć.

Gledajući moga oca, Dvajen je rekla :"Rasušio mi se krevet!"

 25.1.

Želio sam babu naučiti pisati. Pristupila je opismenjavanju. Naučila je već neka domaća slova. ..G,L,V,I,C,N.... Uvježbavala je slovo P. Svladavši ga, zaključila je:
"Slovo P je iskrivljena igla za šivanje!"

26.1.

Dvajen nije bila nikada u kazalištu. Ja sam bio nekoliko puta sa školom. Najviše mi se svidio kraj i publika, aplaudiranje i poneko "Bravo!"
Ubrzo sam otkrio da postoje i kućni aplauzi. Mama je pekla pomfrit. Krumpir je bio malo vlažan, ulje vruće, aplauz gromoglasan.Meni je preostalo samo da uzvikujem : "Bravo! Bravo!". Danas sam dočarao Dvajen aplauz. Slušala je jaja-aplauz. Jedno jaje na oko pečeno u tavi, jedan  aplauz. Čuli smo šesnaest aplauza.

27.1.

Baba me prvi puta zamolila da joj operem leđa. Oslobodila se pregače. Otkopčala je dva dugmeta , otvorila jednu zihericu te položila haljinu na krevet. Dok sam joj prislanjao hladan sapun na leđa, ugledao sam crnu kvadratnu zakrpu na bijeloj podsuknji. Crni kvadrat na bijeloj plohi,  Tu reprodukciju i još neke, pokazao nam je pred kraj polugodišta  nastavnik iz likovnog, kad se nagledao naših crteža. Znao sam da je i Kazimir Maljevič imao babu kojoj je prao leđa.

28.1.

Babi se nije ustajalo. Ležala je živa i nepomična. Oko trinaest sati zaklopili su joj oči. Donešen je sanduk u koji je potom stavljena obučena u svijetlo plavu haljinu. Ljudi koji su dokapavali u kuću , ponavljali su: "Kap? Kap! Kap..."

30.1.

Obuo sam čizmice i krenuli smo na pogreb. U raku je prodrla voda. Velečasni, kome su ispod haljine provirivale sandale, završio je nadgrobnu propovijed riječima : "Kovčeg položen na površinu vode je kao jaje svijeta, kao prvotna životna klica!"
Razilaženje tihe povorke pratio je guščji smijeh " gha, gha, gha, gha....."koji je dopirao sa Laškarinovog imanja koje se prostiralo tik uz groblje.
Nakon posljednjeg ispraćaja vratio sam se u babinu sobu. U sobi se zadržao njen miris.

I jastuk ga je pamtio.
Ispod jastuka na krevetu pronašao sam babin rupčić na čijem je jednom uglu bio zavezan čvor. Baba je vezala čvor ako je htjela neku misao ili radnju spasiti zaborava ( Smrt zaborav ili smrt sjećanje?
Da li je smrt razvezala čvor?)

Sivi: asfalt, zgrade, nebo. Sve Jedno. Bešavni sendvič. Hodajući tijelom ucrtavam cestu. Dan velikog  odštopača. Mali odštopač  je 25 kuna i zamalo je bio moj. Vakuum guma.“ U vakuumu sve krklja.“ reče doktor fizike i imao je pravo. "Blokirano! Odbijeno!" reče blagajnica. Još jednom pokuša. Postoji problem, ali problem je i prilika. Posjet banci i potvrđeno je. Jedan se dio svemira ružno ponaša. Štedim želju i volju. "Inkasator" je blokirao. Novac nikad ne spava. Ni Bog. Onaj Tko računa,  Sve računa.  Pretvara noć u dan i zrak u vatru. Svaka je bitka unaprijed odlučena.

Na povratku kući kretala sam se poznatom rutom. Ritam i dinamika ne smiju biti narušeni. Terapijo bojom, hitno si mi potrebna! Ulazim u najbliži trgovački centar kako bih se oslobodila sive boje. Vraćam se k sebi i kući.

Zahladilo je i zapahuljalo. Snijeg svaki puta pada na nov način.  Ovaj puta se pahuljice lede pri padu  pa sa stabala  već vise snježne krpe.

Našu je kuću lako naći. U središtu je grada i na sljemenu krova uglavnom sjedi čupavi tigrasti mačak Tigi.  Kuća je trenutno svezana za plot preostalim telefonskim kablom. Mravojed, usisni stroj za čišćenje uličnih slivnika ga je potrgao. Popravit će to neka Služba za tjedan-dva, a do tada će susjedi tumačiti znatiželjnim prolaznicima da nam  nije isključena struja. U dvorištu je na kuću bila naslonjena aluminijska bogomoljka ljudskog srca. Majstor Josip nije napredovao sa popravkom krova. Šerauba (odvijač) na baterije još mu nije proradila. Uza zid oko nadrobljenih mrva kruha formirao se mali vrapčji grad... Vrabac, kontrolor leta, dopuštao je slijetanje/uzlijetanje jatu.

Otežem ulazak u kuću. Vrata su srasla za zid, zrak, nebo. Nigdje kvake! Zažmirim i kvaka je tu. Dok otvaram vrata (nikada dovoljno brzo), bojim se i molim. Samo da je u krevetu! Samo da nije pokušavala sama ustati! Znam da joj je to u memoriji! Vjerujem da je dobro i živo. Ja sam kucaj njenog srca. Otvaram brzo.

S-p-a-v-a.

Kućom se širila sv. misa iz Međugorja.

Dok sam promatrala kroz zaleđene cvjetne šarice  prozora navike vrapca kod obroka (uzme, preskoči, prenese, baci u zrak) iz dubine vrta približavao se dimnjačar na divovskoj vatrenoj kugli. Istegnuo se ispred prozora. Pokucati je htio. Sa radija je svećenik propovijedao: "Ne bojte se, otvorite Gospodinu".

Opaljen(3), užaren(2),  zgaravljen(1) dimnjačar je tu. Gledam ga u oči. Vruć je i lijep. Dobar temelj učinio me ravnopravnom. Ne pitam ga o njegovoj gorostasnosti. Sloboda stvara ekstreme. Dok se uspinjao u potkrovlje, dahtao je. Dah iz nosnica. Usta. Zubi. Vrh jezika. Opći duh. Zadihao je duh koji je postao brži od tijela. Dah je istisnuo rečenicu: "Imamo mnogo vremena, a  tako malo posla".

Dimnjak je dahtao dimom. I kuća, dok je tonula u noć i snijeg, disala je i uzdisala. I širilo se je to i dalje, jer je snijeg nošen vjetrom otvarao prozore. Tu se je disalo i uzdisalo kao nikad nitko prije. Kretanjem do zdravlja. Dah se taložio, lijepio i pojavio se vidljivi svijet.

Vatrena kugla voli društvo. Raširila se do zidova. Naranča koja grije, sijeva, iskri, trza. Umije obujmiti i zadržati. Najmanje nesavršena. Zadivljala je zrak.

Udaljenost od mete. Navođenje namješteno. Počinje  proces ljuštenja. Prašuma prodire u pustinju. Jezgra je bijele boje nakon što se oslobodi crne ljuske. Molekule svjetlosti šetale su u smjeru LDGD sporije pa brže. Valjkasti mliječni patuljak se njihao, kunjao i povremeno iskašljavao. Zračio je akumuliranu toplinu i smanjivao se.

Posljednji ulog. Skoro će zora. Ružičasta zora. Netko mora uključiti Sunce.

Gledam mu lice. Cmoknuo je u stranu prema Nevidljivom i iščeznuo. Kugla skoči na nebo.

Plantaže snježnih plahti već su bile razgrnute po obližnjim bregovima.

Još svezana za plot, okovana ledom, snažno zadimljenog dimnjaka naša kuća je ličila na parobrod.

Temperatura se spustila na nepotrebnih minus 25°C. Dobro je ! Pakao je daleko.

Ogladnjeh. Otvaram hladnjak i uzimam  dio ovogodišnje berbe. I mačka je prišla  tanjuru i posegnuti je htjela za skarabejom koji se tu smjestio i bio živ. Preselila sam ga u staklenku. Postepen prijelaz. Vratih se berbi-omiljenoj crnoj izabeli.

Šećer dolazi na kraju, grožđani.